Moje priče sa željeznice

[Stanley]

Sanjkanje u ''rašljama''

Dok smo stanovali u Savskoj 52 mi klinci nismo imali imali puno izbora za svoj omiljeni zimski sport - sanjkanje. Svi smo imali saonice, ali nas je konfiguracija terena hendikepirala jer je oko nas bilo sve ravno. Stoga smo koristili, danas bi se reklo, željezničku infrastrukturu odnosno željezničke nasipe. Omiljeno sanjkalište su nam bile takozvane ''rašlje'' kod rasputnice Trešnjevka, preciznije prostor između nasipa pruga koje su vodile na Glavni i Zapadni kolodvor. Trasa je bila u blagom nagibu i završavala je kod današnje košarkaške dvorane. Spuštali smo se na dva načina - klasično u sjedećem položaju i potrbuške (mi smo to zvali ''ribice'').
Drugi omiljeni sport nam je bio gađanje željezničkog osoblja snježnim grudama. Meni je već prvi takav pokušaj prisjeo. Sjećam se kao da je jučer bilo - iz Glavnog kolodvora je izlazio teretni vlak s lokomotivom 33, a kako je pruga u nagibu kretao se sporo. Prišao sam pruzi na 2-3 metra s grudom u ruci, a strojovođa je ispustio oblak pare i cijelog me zamaglio. Budući da je temperatura bila podosta ispod nule nisam se baš ugodno osjećao onako ovlažen...
Jednom je teretni vlak stao na ulaznom signalu Zapadnog kolodvora, a zadnji vagon s kočničarem zaustavio se upravo ispred nas. Neki klinjo je bio dovoljno glup da gađa grudom kočničara i pogodio ga je ravno u lice. Čovjek - neki grmalj - je pobjesnio, iskočio sa vagona i potrčao za malim. Sustigao ga je i tako iscipelario da smo mislili da će ga ubiti. Na kraju je morao trčati za vlakom koji je već bio u pokretu.