barac piše:Hvala, mali.paja, na svim ovim pojašnjenjima... Mi, nešto mlađi (u četrdesetim i pedesetim), od tebe baš možemo mnogo toga naučiti...
Odmah poviše rampe u Zelenici o kojoj sam pisao je bila željeznička zgrada. Imala je samo 1 kat. Na katu i prizemlju su bila po 4 stana. Na slici bi bilo sad lijevo naš stan koji je gledao na prugu. Desno do našeg stana je bio stan šefa zeleničke ložionice Nikole Malovrazića. Preko puta nas je bio stan od jednog vlakovođe/vozovođe. Ne sjećam se imena ali znam da mu se žena zvala Sena. Moja mama je pravila dobre kolače i nije joj to bilo teško. Sena bi došla mojoj mami i pitala: Kato! Imaš li kakav recept za kolače? I moja mam joj da. A ona u svaki, ama baš svki kolač bi stavila kavu. Pita je moja mama: Pa što si kavu stavila, to nije po receptu? Sena: PO mom receptu ide kakva u taj kolač. Da nastavim tko je još stanovao. Preko puta šefa ložionice je stanovao Crnogorac, mašinovođa Gojko Mračević. Imao je sina i kćer. Sin je bio u Kotoru živio i igrao je vatrepolo.
U prizemlju se ne sjećam imena ljudi koji su živjeli. Uglavnom sigurno su dvojica bili kondukteri. ako ne i sva 4. Možda je u 1 stanu bio netko tko je radio na stanici možda blagajnik ili magaziner? Jedino što se sjećam sina od jednog konduktera koji se zvao Srećko. Malo je bio stariji od mene. Zajedno bi išli u školu u Kute. Ja sam se vratio u Mostar a za tog Srećka sam kasnije načuo da je u pubertetu psihički obolio.
Napisao sam da je mašinovođa Gojko bio Crnogorac. Zašto to navodim. Ne samo taj Gojko nego i puno drugih je znalo u neki dan u tjednu žuriti poslije posla kući. Mojim roditeljima je to bilo čudno. Pa kud bježite? Žurimo kući jer na radiju u neko "x" vrijeme sviraju gusle.