Moje priče sa željeznice

Zanimljive priče o ljudima vezanim za železnicu
Korisnikov grb
Stanley
Vozovođa
Poruke: 258
Pridružen: 10 Feb 2018, 13:59
Mesto: Zagreb
Kontakt:

Moje priče sa željeznice

Poruka od Stanley »

Sa željeznicom nemam niti sam imao ikakve profesionalne povezanosti, ali sam uz nju vezan od malih nogu. Na prugu i vlakove sam se ''navukao'' još kao klinac u Ivanić Gradu i od njih se ne mičem ni danas. Otvorio sam ovu temu da s vama podijelim neke svoje doživljaje vezane uz željeznicu. Za početak idu dvije priče, a biti će ih još.

Švercanje na sabirno-manipulativnom vlaku iz Ivanić Grada do Zagreba

U jesen 1973. dobio sam poziv za vojsku - VP 9650/52 Prizren. Pokojna mati rekla mi je da ću saznati zašto se one planine tamo zovu Prokletije.
Kako je kod nas bio red i običaj uputio sam se jednog lijepog dana u septembru u Ivanić Grad, rodno mjesto moje mame, da se oprostim od brojne rodbine, prijatelja, bivših susjeda dede i bake... Sa sobom sam poveo prijatelja (kasnije vjenčanog kuma) koji se zove Dubravko ili skraćeno Dudo.
Krenuli smo rano ujutro iz Zagreba, naravno vlakom. Obišli smo mnogo kuća - i mnogo birtija, koje su se nevoljom zatekle usput i remetile nam planove da se vratimo u Zagreb u pristojno vrijeme i u pristojnom stanju.
Popili smo toga lijepog i toplog septembarskog dana, što u kućama što usput, količinu C2H5OH koja mi danas izgleda nepojmljivom. Bili smo mladići u punoj snazi, puno smo dobroga pojeli tijekom dana (gdje god dođeš, hoćeš-nećeš, moraš nešto prigristi da ne uvrijediš domaćina), a bili smo i vrlo dobro raspoloženi. Sve to nas je spasilo da ne završimo neslavno u nekoj grabi.
Već se spuštao suton kada sam odlučio potražiti još i starog prijatelja i nekadašnjeg susjeda ''po gruntu'' Zlatka. Znao sam da je strastveni kuglaš pa smo ga vrebali na kuglani u Sportskom centru. Dok smo ga čekali, a dočekali ga nismo, zapili smo zadnje novce osim nekoliko dinara sitniša.
Dudo je mislio da ja još imam novaca, a ja sam mislio da ih ima on. U međuvremenu je otišao zadnji vlak i zadnji autobus za Zagreb. I što sad?
Predložio sam da odemo kod Zlatka doma i skrušeno zamolimo prenoćište, a dalje ćemo vidjeti. To nam je ostalo kao zadnja opcija. Putem je trebalo prijeći prugu na cesti Ivanić - Kloštar. Došli smo do pruge i vidjeli da je rampa spuštena, ali smo se provukli kroz pješački prolaz.
Usput sam bacio pogled na stanicu i vidio na trećem ili četvrtom kolosijeku teretni vlak s parnom lokomotivom 33, okrenut u smjeru Zagreba. Odmah sam ga prepoznao kao sabirno-manipulativni jer su u to doba na elektrificiranoj pruzi samo takvi vlakovi imali parnjače. Vlak je izgledao spreman za polazak, ali je ulazna skretnica bila u položaju ''ravno'' što je značilo da se čeka križanje. Ideja mi je sinula u trenutku: - Dudo, našao sam prijevoz do Zagreba!
Došuljali smo se do stražnjeg dijela kompozicije i popeli se na vagon-cisternu koji je imao kućicu za kočničara. Zatvorili smo se unutra dok vlak nije krenuo. Nakon toga je uslijedila nezaboravna vožnja u lijepoj i toploj septembarskoj noći uz iskrenje i huktanje lokomotive daleko na čelu vlaka.
Vlak je usput imao ''bavljenje'', tj. manevar, u Dugom Selu i Sesvetama. U Dugom Selu navalila nam je potreba za eliminacijom suvišne tekućine iz organizma i sišli smo ispišati preostale gemište. Nismo htjeli obeščastiti i zagaditi gostoljubivi vagon-cisternu koji nam je pružio utočište i spas u očajničkom nastojanju da se dokopamo Zagreba. Željezničari su nas primijetili i počela je potraga uz pomoć baterijskih lampi i dovikivanjem ''netko je na vlaku''. A mi smo se stisnuli među neke čičke i čekali. Nisu nas pronašli, uskočili smo u naš vagon kada je vlak već polako kretao, a u Sesvetama smo već bili dovoljno pametni (i dovoljno trijezni) da odmah zbrišemo u najbliže grmlje i čekamo polazak.
Nakon dva i pol sata putovanja stigli smo u ranžirnu stanicu Zagreb-Borongaj. Za divno čudo, iako je oko nas sve vrvilo od željezničara, nitko nije pitao tko smo i što tu radimo. Dudo je uzeo preostali sitniš za noćni tramvaj jer se ujutro morao ukazati na poslu, a ja sam kao polu-propali student i kandidat za SMB sudbinu otpješačio iz Borongaja na Trešnjevku, sve u svemu nekih 8-9 km, a kući sam stigao kad je već svanjivalo.
Ali bi isto ponovio i danas!

U lokomotivi JŽ 11...

... bio sam dvaput, od čega jednom u vožnji.

PRVI PUT bio sam početkom šezdesetih godina, vjerojatno 1961. ili 1962. Bilo je to VI. peronu Glavnog kolodvora u Zagrebu.
Pratio sam baku koja je putovala kući u Ivanić Grad, a putnički Zagreb - Novska polazio je u to doba sa VI. perona. Pomogao sam joj nositi stvari, smjestio je u vagon, pozdravio se i ''otišao kući''.
Vraga. Otišao sam do lokomotive - bila je serije 11 - i po običaju buljio u nju očekujući polazak. Takve prilike nikada nisam propuštao.
Kada sam se motao ispod upravljačke kabine odozgora me primijetio ložač i pitao (dijalog ponavljam otprilike):
- Dečko, kaj ti gledaš?
- Gledam lokomotivu.
- A kaj to tebe zanima?
- Da.
- A jel bi htel doći gore i pogledati?
Nije mi trebalo ponavljati poziv. Bio sam iznimno uzbuđen, ta činilo mi se tog trenutka da ulazim u Sveti Hram! Uz pomoć ložača popeo sam se preko stepenica i upao u kabinu. Majstor je također bio vrlo ljubazan, pokazao mi je sve što me zanimalo i odgovarao je na sva moja pitanja, a bilo ih je sijaset. Pokazali su mi sve instrumente (brzinomjer, tlakomjer, pokazivač razine vode u kotlu...), ručice i poluge, objasnili što čemu služi.
Sjećam se da su me posebno iznenadila tapecirana sjedala s obje strane kabine. U mojoj ranijoj predodžbi strojovođa i ložač morali su cijelo vrijeme stajati. Iznenadilo me i da prozori na kabini prema naprijed imaju brisače, a naročito me fascinirao prizor kada je ložač otvarao ložište, ubacivao ugljen i i žaračem raspirivao vatru.
Pitao sam majstora kako se postaje strojovođa. Ovo zanimanje bilo je moj dječački san. Koji se raspršio čim je majstor rekao: - Najprije moraš završiti bravarski zanat, a zatim ideš u školu za strojovođe u Rijeku.
Bravarski zanat, hmm... Pa ja i danas imam filozofsko-antropoloških poteškoća sa zabijanjem običnog čavla.

DRUGI PUT nisam tek ušao u kabinu nego sam se provozao od stanice Podsused-Tvornica do Zagreba. I znam točno kada je to bilo - krajem maja ili u junu 1963.
Sredinom maja putovao sam po prvi put s izviđačima u Kumrovec. Na jednoj usputnoj stanici (Zaprešić) vidio sam veliki broj kasiranih parnih lokomotiva koje su očito išle ''pod nož'' tj. u švasanje ili komadanje. Neke su već bile bez tendera, neke bez nekih dijelova... Te lokomotive bile su mi nepoznate, nikada prije nisam ih viđao na prugama i nisam znao gdje su vozile, a danas pretpostavljam da može biti riječ jedino o serijama 27 i 31. Nikada prije nisam vidio ništa slično i prizor mi je djelovao potresno, čak i pomalo zastrašujuće.
O viđenom groblju lokomotiva pričao sam svojim prijateljima iz škole. I oni su bili na svoj način freakovi za sve i svašta, pa su me nagovorili da ih odvedem tamo. Za nevolju, tada nisam poznavao zapadni dio zagrebačkog željezničkog čvora i vjerovao sam da je ''groblje'' negdje između Vrapča i Podsuseda. I tako sam jedne nedjelje ujutro krenuo s prijateljima Branimirom i Zoranom uzduž uskotračne pruge Samoborčeka prema zapadu.
Pješačili smo uz prugu sve do Podsuseda, a ''groblja'' nigdje. Bližilo se vrijeme ručka, naši su nas čekali kod kuće, a mi zapeli desetak kilometara od kuće. Ni jedan od nas nije imao ni novčića za javni prijevoz pa smo se uputili istim putem natrag, već umorni, gladni i u strahu što će nam reći roditelji.
Na prolazu uz stanicu Podsused-Tvornica vidjeli smo lokomotivu 11 okrenutu u smjeru Zagreba. Ne sjećam se više kome od nas je sinula ideja, ali smo se uputili do lokomotive i pitali strojovođu ide li možda u Zagreb. Nakon potvrdnog odgovora zamolili smo ga da nas poveze. Bilo je povuci-potegni, jer netko od njih dvojice (ne sjećam se je li to bio majstor ili ložač) kategorički odbijao da vozi neke šašave klince, ali su se na kraju umilostivili i pustili nas unutra.
Ubrzo nakon našeg ulaska 11-ica je krenula kao strojni vlak prema Glavnom kolodvoru. Nažalost, od tog putovanja nismo vidjeli praktično ništa jer su nas smjestili na spoj između lokomotive i tendera i navukli neke zavjese da se ne vide ''slijepi putnici''. Lokomotiva je stala na ulaznom signalu pred Glavnim kolodvorom, a mi smo sišli i preko nasipa spustili se na Savsku cestu, pa kući svaki svojim putem.
Moji prijatelji (jedan je nažalost pokojni) nikada nisu vidjeli ''groblje lokomotiva'', a ja sam na svojim brojnim putovanjima ispratio sve parnjače koje su u Zaprešiću okončale svoj životni vijek.
Serija 05 je zakon

Korisnikov grb
Stanley
Vozovođa
Poruke: 258
Pridružen: 10 Feb 2018, 13:59
Mesto: Zagreb
Kontakt:

Re: Moje priče sa željeznice

Poruka od Stanley »

Odakle vezanost za prugu i vlakove

Svoje prvo putovanje vlakom pamtim kao u magli i to samo u jednom fragmentu, a i to sjećanje je proteklih decenija sasvim sigurno iskrivljeno. Bilo je to potkraj 1953. godine, ja sam imao tek četiri i pol godine, a putovali smo iz Beograda u Zagreb jer je moj otac kao oficir tehničke službe JNA dobio prekomandu iz Generalštaba u Tehnički školski centar kopnene vojske u Zagrebu. Slika koja mi se dugo vrtjela u glavi je kada smo došli na most preko Save, a ja sam se strahovito prepao onih čeličnih rešetki što su mi prolazile pokraj glave i buke vlaka na mostu. Tada sam dobio fobiju od mostova čelično-rešetkaste konstrukcije koja me, u puno blažem obliku, na neki način prati i danas.
Na vlakove sam se navukao u Ivanić Gradu gdje su mi živjeli djed i baka po maminoj strani. Često smo ih posjećivali, tamo smo brat i ja provodili ljetne i zimske školske praznike, a putovalo se naravno vlakom. Mene je željeznica fascinirala, a naročito lokomotive - njihov zvuk, miris, para i dim. Znalo se dogoditi da me baka pošalje u centar Ivanića u trgovinu, a da bi se došlo do nje trebalo je prijeći prugu. Kada bi vidio spuštenu rampu veselju nije bilo kraja i uvijek sam sačekao vlak da prođe. Događalo se da vidim u stanici sabirno-manipulativni vlak i nije bilo šanse da se odljepim dok on ne obavi svoje i ne ode. Ponekad me baka znala izgrditi:- Gdje si tako dugo, sigurno si opet bio na stanici?
A za mene klinca stanica je bila centar svijeta. Vrlo brzo sam znao sve vrste lokomotiva koje su prolazile ili imale bavljenje, a u početku su dominirale serije 01, 11, 20, 26 i 33. Kasnije su došle i serije 37 i 38, vjerojatno sa riječke i dalmatinske pruge. Ali me od svih najviše impresionirala serija 05, koja je vukla brze i ekspresne vlakove iako se ponekad znala naći i na putničkom Novska - Zagreb.
Događalo se da, onako sitan, stanem pred pogonski kotač lokomotive 01 ili 11, uspoređujem svoju visinu s promjerom kotača i pitam se hoći li ikada izrasti toliko da budem velik kao on. Na kraju sam ih sve prerastao sa svojih 191,5 cm.
Godine 1956. preselili smo u novi stan u Savskoj 52, gdje nam je s jedne strane bila ulica a s druge željeznički nasip. Balkon od kuhinje gledao je na prugu i ne trebam pričati koliko sam na njemu proboravio i što sam sve vidio. A vidio sam za mene nove serije lokomotiva poput 22 koja je vukla teretnjake iz Siska za Zapadni kolodvor i teretni kolodvor Črnomerec, pa čak i seriju 32, rijetkog gosta koji se vjerojatno vraćao iz radionice Gredelj. Vidio sam i prve dizelke 661 koje su dolazile u sastavu teretnih vlakova i bile su prekrivene ceradom. Bio sam svjedok i nekih izvanrednih događaja poput sudara brzog vlaka iz Splita s teretnim vlakom 1958. godine, a na moje oči raspao se u vožnji otvoreni vagon teretnog vlaka na skretnici rasputnice Trešnjevka.
Selidba u Zorkovačku ulicu na Trešnjevci 1965. godine donijela je nove željezničke doživljaje. Vrlo brzo sam otkrio da u blizini prolazi uskotračna željeznička pruga Zagreb - Samobor - Bregana i odmah je postala moje šetalište. Pa me to šetalište dovelo do ložionice Črnomerec gdje sam prolazio doslovce na metar udaljenosti od lokomotiva koje su se ovdje namirivale ugljenom i vodom i čistile ložišta. Dominirale su slovenske lokomotive serija 06, 10, 29, 30 i 36 koje su u ranžirnom kolodvoru Vrapče ostavljale teretne vlakove iz Slovenije, a u Črnomercu preuzimale vlakove u suprotnom smjeru.
Svoje šetnje uz prugu držao sam u diskreciji, što se koga tiče gdje se ja krećem i zašto. Ali sam jednom sreo školskog kolegu Tibora koji je poslije pričao: - S Budom (moj nadimak iz gimnazije) nešto nije u redu, sreo sam ga uz prugu. :mrgreen: - Prave razmjere svoje strasti za željeznicom ostavljao sam za sebe i nisam ih otkrivao nikome - ni rođenom bratu, ni roditeljima, ni djevojkama, ni supruzi... sve dok nisam naišao, internetu hvala, na ljude koji dijele istu sklonost.
Serija 05 je zakon

Korisnikov grb
Stanley
Vozovođa
Poruke: 258
Pridružen: 10 Feb 2018, 13:59
Mesto: Zagreb
Kontakt:

Re: Moje priče sa željeznice

Poruka od Stanley »

Ovdje je sve počelo - stanica Ivanić Grad i rampa pokraj koje sam prostajao puno vremena. U ono vrijeme je bila ručna, a spuštao je i dizao skretničar iz blok kućice:

Slika

Slika

Zgrada u Savskoj 52, pogled sa željezničkog nasipa:

Slika
Serija 05 je zakon

Korisnikov grb
Stanley
Vozovođa
Poruke: 258
Pridružen: 10 Feb 2018, 13:59
Mesto: Zagreb
Kontakt:

Re: Moje priče sa željeznice

Poruka od Stanley »

Nezaboravna vožnja uskotračnom prugom Sarajevo - Ustiprača - Foča

Spadam među one sretnike, a nažalost nas je sve manje, koji su imali priliku voziti se uskotračnom prugom u Bosni i Hercegovini. Vozio sam se prugom Sarajevo - Ustiprača - Foča i to dva puta, a oba puta s izviđačima - prvi put 1968. na smotru izviđača Jugoslavije na Sutjesci, a drugi put za praznik Prvog maja 1971. Prvu vožnju slabije pamtim, no druga mi se duboko urezala u sjećanja.
Priča zaslužuje kraći uvod. Jednog popodneva neposredno pred praznik 1971. godine kod mene se sastalo malo društvo: Branko, Ivan, Slavko, Boris i ja. Pričali smo o svemu i svačemu, a onda je netko predložio da odemo nekamo za Prvi maj. To je bila buba u uho. Prvo pitanje, što s curama (tko je imao), riješili smo odmah - neka se strpe dok se ne vratimo. Spominjalo se nekoliko odredišta i onda je netko izvalio: - A da odemo na Sutjesku?
Prva moja reakcija bila je: - Sutjeska? Jesi ti normalan, jel znaš gdje je to i koliko nam treba do tamo? - Od nas petorice samo smo Ivan i ja koliko-toliko poznavali teren kojim bi se trebali kretati, jer smo ga prešli s izviđačima 1968. godine.
Nakon kratke rasprave dogovoreno je da idemo, pa što bude. Itinerer: Zagreb - Sarajevo vlakom normalnog kolosijeka, Sarajevo - Ustiprača - Foča Ćirom, Foča - Šćepan Polje autobusom, Šćepan Polje - Tjentište pješice preko planinskog platoa Vučevo, Tjentište - Foča autobusom, Foča - Ustiprača - Sarajevo Ćirom i Sarajevo - Zagreb vlakom normalnog kolosijeka. Dogovor smo završili na brzaka, a krećemo sutra navečer. Dogovorena je logistika i podijeljena su zaduženja - tko će preuzeti šator, tko će kupiti vozne karte, koliko kupujemo kruha, konzervi i drugih namirnica…
Probajte zamisliti u kakvu smo se avanturu, doslovce preko noći, upustili nas petorica mladića, pa gotovo bih rekao i dječaka. Ja sam sa svoje 22 godine bio najstariji, dok je najmlađi Branko imao tek 15 godina. I odvažili smo se na put od cca 1.400 km u oba smjera, ne računajući dva dana hoda planinskim stazama po jednom od najpustijih i najsurovijih ali i najljepših terena u bivšoj državi.
Na večer 29. aprila nas petorica ukrcali smo se u izvanredni brzi vlak Zagreb - Sarajevo. Bio je sastavljen od posuđenih vagona DB i to onih za lokalni promet s tri osovine. Dakle, njemačka varijanta naših Baat. Unatoč ne baš udobnim sjedištima i popriličnoj gužvi uspjeli smo malo ubiti oko. Uostalom, navikli smo naspavati se i u puno gorim uvjetima.
Po jutarnjem dolasku u Sarajevo - sjećam se da je bio lijep dan - odmah smo se uputili na obližnju stanicu uskotračne pruge gdje je već bio postavljen vlak za Višegrad. Na čelu vlaka, na moje blago razočaranje, nije bila parnjača već dvije dizelke JŽ 740.
Gotovo cijelo putovanje do Ustiprače bili smo na prozorima, a ja pogotovo. Pa bila bi božja grehota propustiti ovu legendarnu prugu (iako sam se već vozio na istoj relaciji 1968.) koja je prolazila kroz prekrasne krajeve Istočne Bosne. Već pred polazak načičkali smo se na prozore u hodniku vagona i promatrali grad za vrijeme uspona prema Bistriku.
Tu sam zamalo ostao bez oka, kao i moj prijatelj Čangi, a možda bi i gore prošli. Naime, negdje na Grbavici neka klinčadija zabavljala se bacanjem kamenja na vlak (nažalost i danas popularan ''sport''), a jedan kamen prošišao je između naših glava i tresnuo o vrata kupea. Ni danas mi nije jasno kako nije pogodio ni jednoga od nas, zaista smo imali ludu sreću.
Gledali smo s prozora kanjon Miljacke, Pale i planinu Romaniju, a zatim je pruga prešla najvišu kotu i počeli smo se spuštati prema Stambulčiću i dolini rijeke Prače. Tu rijeka pravi kanjon kroz koji prolazi trasa pruge. U stanici Banja Stijena, koja je bila praktično usječena u kanjon, čekali smo križanje s putničkim vlakom iz suprotnog smjera koji su vukle dvije parnjače. I danas mogu napamet nabrojati službena mjesta kroz koja smo prošli - Bistrik, Dovlići, Pale, Koran, Stambulčić, Sjetlina, Podgrab, Prača, Renovica, Banja Stijena, Sudići, Mesići-Rogatica, Brčigovo, Dub, Ustiprača.
U Ustiprači smo presjeli na vlak za Foču. Trasa ove pruge išla je obalom Drine i nije bila tako atraktivna kao dio od Sarajeva do Ustiprače. U Foču smo stigli rano popodne, a nastavak puta je priča za sebe. U povratku smo iz Foče trebali putovati novim motornim vlakom Đure Đakovića, ali mi je taj užitak bio uskraćen jer su nas Sarajlije u Tjentištu ''posvojili'' i prevezli autobusom do Sarajeva.

Jedina željeznička slika koju imam sa puta - povratak u Zagreb (ja sam onaj što pruža ruke prema prozoru i hvata prtljagu):

Slika
Serija 05 je zakon

Korisnikov grb
Stanley
Vozovođa
Poruke: 258
Pridružen: 10 Feb 2018, 13:59
Mesto: Zagreb
Kontakt:

Re: Moje priče sa željeznice

Poruka od Stanley »

Vidim da se ova tema ne doživljava previše, ali ja sam uporan i nastavljam s pričama:

Tortura u putujućoj pošti 41650 Beograd - Zagreb

U januaru 1978. godine imao sam priliku voziti se putujućom poštom (za neupućene poštanski vagon s posadom na redovitoj liniji) 41640 Zagreb - Beograd, a svrha putovanja je bila sačiniti reportažu za poštanski list ''PTT Radnik''. Putujuća pošta je prometovala u sastavu noćnog brzog vlaka ''Učka'' Rijeka - Beograd. U društvu četvorice kolega proveo sam gotovo čitavo putovanje i tek negdje oko Rume prilegao sam i malo ubio oko na pomoćnom ležaju. Nakon obavljenog posla, odmora u konačištu u Takovskoj ulici i šetnje gradom vratio sam se noćnom putujućom poštom 41650 Beograd - Zagreb, sada samo kao putnik.
Na povratku u Zagreb napravili smo pravu p.zdariju, u koju sam ja upao s ne baš puno volje i više iz solidarnosti prema dečkima iz ekipe.
Napominjem da dijaloge rekonstruiram otprilike, uz cca 80% preciznosti.
Kad sam se ukrcao u vagon primijetio sam da su samo trojica na broju, a trebala su biti četvorica. Pitao sam dečke gdje im je taj četvrti.
- Pustili smo ga na putovanju iz Zagreba da ode svojima u Osijek. Ući će u Vinkovcima - rekao mi je šef. Taj čovjek je inače bio pravi veseljak, a i ostatak ekipe je bio raspoložen za šalu. I onda su odlučili podvaliti onom četvrtom…
- Kad uđe u Vinkovcima reći ćemo da ste inspektor. On vam je inače veliki strašljivac, a vi ga malo isprepadajte - rekao mi je šef.
U početku nisam htio ni čuti. Gdje ću ja zaj.bavati starijeg čovjeka i još k tome nepoznatog? Međutim, ona trojica su toliko navalila da sam na kraju popustio. I ne samo popustio već se tako uživio u svoju ulogu da sam ispao uvjerljiviji nego li sam mogao slutiti.
U Vinkovcima, već na ulaznim vratima, jedan od obješenjaka rekao je pridošlom kolegi: - Sad si naj.bo, imamo inspektora u vagonu!
Jadan čovjek se na to zabio u manipulativni dio i tamo prevrtao vreće, kao ne doživljava ostale, dok su se ona trojica zlobno cerekala. - Zovite ga, zovite ga - podbadao me šef, na što sam kapitulirao i izvalio malo povišenim tonom: - Kolega, hoćete li biti ljubazni i doći u kancelariju?
Onom jadniku ni traga ni glasa, pa sam još glasnije ponovio: - Kolega, budite ljubazni i dođite u kancelariju!
Griješnik opet nije reagirao. Ona trojica su se već držala za trbuhe od prigušenog smijeha, a ja sam se definitivno uživio u svoju ulogu:
- Kolega, vi koji se tamo skrivate, vama govorim! Budite ljubazni i dođite ovamo!
Ni taj poziv nije urodio plodom, pa sam ja - sada već krajnje bezobrazni suučesnik u torturi nad jadnim čovjekom - otišao do njega i autoritativno se predstavio:
- Kolega, ja sam S.B., inspektor pripravnik (čuj: inspektor pripravnik!). Treba li vama pismena molba da dođete u kancelariju? Hoćete li objasniti zašto vas nisam zatekao na radnom mjestu i gdje ste bili kada ste ušli u Vinkovcima?
Nesretnik je samo piljio u mene, ni živ ni mrtav i ukočen kao žaba pred bjelouškom. Vidio sam da se od njega ne može iscijediti ni riječ, pa sam digao ruke od razgovora rekavši nešto u smislu da ga ''nažalost moram prijaviti''.
Ona trojica su navalila da nastavimo igrokaz, no meni je postalo neugodno. Stoga sam otišao do kolege, priznao da sam obično poštansko piskaralo na putu kući i ispričao se zbog neumjesne šale. I sad dolazi ono što sam najmanje očekivao: čovjek nije vjerovao mojim isprikama i mislio je i dalje da sam inspektor!
Igrom slučaja sreo sam ga još jedanput na jesen iste godine i to na stanici u Splitu. Pozdravio sam ga i pitao: - Kolega, jel' se vi mene sjećate? - Kako da ne, nitko me nije tako preplašio kao vi! - Pa ja sam vam se ispričao i rekao tko sam, rekao sam da su sve zakuhali oni vaši jebivjetri, a vi kao da mi niste vjerovali. - I nisam. Mislio sam i dalje da ste inspektor i da sam nastradao…
Serija 05 je zakon

Korisnikov grb
Stanley
Vozovođa
Poruke: 258
Pridružen: 10 Feb 2018, 13:59
Mesto: Zagreb
Kontakt:

Re: Moje priče sa željeznice

Poruka od Stanley »

Kako sam promašio Nove Dvore i završio u Zaboku (izviđačka priča)

Moj izviđački odred sa zagrebačkog Trnja, u jesen (pretpostavljam) 1970. godine, spremao se na jednodnevni izlet. Ja sam tada bio načelnik odreda, u prijevodu bog i batina, glava i peta, tj. odgovoran za svekoliki prisutni mladi svijet.
Nismo kanili putovati daleko i odlučili smo se za Nove Dvore, prvu stanicu od Zaprešića prema Varaždinu, gdje se moglo naći prikladnih livada za vježbanje u podizanju šatora i signalizaciji, te za različita takmičenja.
Putovali smo, naravno, vlakom. U ona vremena kao prijevozno sredstvo birali smo željeznicu čak i za putovanje do Klare ili Odre.
Za izlet se prijavilo šezdesetak dječurlije. Kupili smo karte preko tzv. objave za grupno putovanje + kontrolne markice: Zagreb Glavni kolodvor - Novi Dvori i natrag.
Naravno da sam na vrijeme pregledao vozni red i pronašao odgovarajući jutarnji vlak, takozvani Zagorec. Stigli smo na peron u discipliniranoj koloni po jedan, a ja sam se osvrnuo na kolosijeke i odšacao dupli šinobus koji je išao prema Varaždinu.
Neposredno prije polaska pokazalo se da nam nešto nedostaje, što je trebalo donijeti ili nabaviti (ne sjećam se više o čemu je bila riječ, moguće o filmu za fotoaparat?), pa sam svog bliskog suradnika Čangija poslao da to donese. Dao sam mu novac i objasnio gdje treba izaći iz vlaka i gdje će nas otprilike naći.
Ušli smo u šinobus i ubrzo krenuli. Na nekih pola puta između Zaprešića i Novih Dvora poslao sam, kao obično, četvoricu najstarijih momaka prema vratima da pomognu klincima kod izlaska iz vlaka (tada je peron na malim stanicama bio naučna fantastika).
Prošli smo skretnicu na ulazu u Nove Dvore i dečki su na oba kraja otvorili vrata, a onda je postalo jasno da nešto ne štima. Šinobus je uredno klopotao sa svojih 70 km/h i prošao kroz stanicu bez zaustavljanja.
Odmah sam otišao do konduktera (ušao je u kola u Zaprešiću) i pitao ga zašto nismo stali, a čovjek mi je lijepo objasnio da je ovaj vlak ubrzani putnički, da ne staje nigdje do Zaboka, da je deset minuta kasnije krenuo vlak u koji smo trebali ući i da smo dužni doplatiti toliko i toliko.
Nekako sam uspio, prikrivajući paniku, skuckati od starijih momaka novce za doplatu u oba smjera, a i moj oskudni džeparac je završio u kesi ŽTP Zagreb.
I tako smo, umjesto u Novim Dvorima, završili u Zaboku. Pronašli smo prikladno mjesto za sebe i svoje aktivnosti na livadi sjeverno od stanice, a izlet je na kraju bio vrlo uspješan.
Priči dodajem i doživljaj onog Čangija, koga sam ostavio u Zagrebu sa specijalnom misijom. Kasnije nam je pričao kako je sjeo u Zagorca, sišao u Novim Dvorima i tražio nas satima, naravno bez uspjeha. Pritom je imao i iskustvo za pamćenje s nekim seoskim psom. Beštija je bila iza ograde i bjesomučno je lajala i režala, a Čangi se kesio i dražio ga. Tako su režali jedan na drugoga i hodali usporedno dok nisu došli do kraja ograde i suočili se ''face to face''. - Ne znam tko se koga više uplašio, pas mene ili ja njega - pričao je kasnije Čangi - ali smo obojica zbrisali glavom bez obzira!
To je bio prvi i zadnji put u mojim bezbrojnim putovanjima željeznicom da sam sjeo u krivi vlak. I k tome poveo sa sobom čopor dječurlije, od kojih vjerojatno ni jedan nije bio svjestan da smo promašili ''destinaciju''. Što ih briga, važno je da je njima bilo lijepo!
Serija 05 je zakon

JŽ 363
Ložač
Poruke: 90
Pridružen: 01 Sep 2017, 22:24
Kontakt:

Re: Moje priče sa željeznice

Poruka od JŽ 363 »

Odlične priče i neverovatni doživljaji vezani uz železnicu!
Uvek se obradujem ovakvim sadržajima, nadam se da će ih biti još :!:

Korisnikov grb
Stanley
Vozovođa
Poruke: 258
Pridružen: 10 Feb 2018, 13:59
Mesto: Zagreb
Kontakt:

Re: Moje priče sa željeznice

Poruka od Stanley »

Od Novske do Zagreba u tri vlaka

(Ne)zgoda koju ću sada opisati nije se dogodila meni nego mom prijatelju i vjenčanom kumu Dubravku zvanom Dudo, istom onom koji se samnom švercao na teretnom vlaku.
To je bilo početkom sedamdesetih godina. Negdje je upoznao neku curu koja je živjela u Novskoj. Mala mu se dopala i odlučio je da je posjeti. Otišli su zajedno na ples, a onda kod nje kući. Biti će da mu se osladilo jer je ostao do duboko u noć. Ujutro je morao ići na posao, a mala mu je rekla da ima noćni brzi vlak za Zagreb.
Dođe on na kolodvor, vidi da ulazi neki vlak iz smjera istoka i pita nekog željezničara: - Da li je taj vlak brzi? - Jest.
I sjedne on u vlak, zadrijema i probudi se u nekoj stanici. Pogleda kroz prozor i nazre u mraku iza stanice brdo. Bilo mu je nekako sumnjivo pa je nekoga pitao: - Koja je ovo stanica? - Bosanski Novi.
Glupson je u Novskoj pitao je li vlak brzi, a ne kamo ide. I sjeo je u brzi vlak Beograd - Split.
Odmah je izašao iz vlaka i pitao na stanici ima li kakav vlak za Zagreb. - Ima, putnički, polazi u toliko i toliko.
Opazi on vlak u stanici, pita je li to putnički i kažu mu: - Jest.
Sjedne on u vagon, vlak krene i tek tada se moj Dudo sjeti pitati: - Kamo ovo ide? - U Banja Luku.
Srećom je vlak kretao sporo pa je uspio iskočiti. Vidi on drugi vlak postavljen u suprotnom smjeru, prometnik je već izašao kako bi dao znak za polazak, Dudo sav zadihan uskoči u zadnji vagon i naleti ravno na konduktera. - Kamo ide ovaj vlak? - Za Zagreb. - Je li sigurno za Zagreb? - Pa kažem vam. - A jeste vi potpuno sigurni da ide za Zagreb?... :D
Serija 05 je zakon

Korisnikov grb
ivanjz
Uber minister
Poruke: 5716
Pridružen: 30 Mar 2012, 11:18
Kontakt:

Re: Moje priče sa željeznice

Poruka od ivanjz »

Bravo Stanley.

Korisnikov grb
Stanley
Vozovođa
Poruke: 258
Pridružen: 10 Feb 2018, 13:59
Mesto: Zagreb
Kontakt:

Re: Moje priče sa željeznice

Poruka od Stanley »

Moja vezanost za Ličku prugu

Za vrijeme Jugoslavije Dalmacija je bila povezana s unutrašnjosti s dvije pruge - Unskom i Ličkom. Vozio sam se jednom i drugom puno puta, a prva je bila Unska. Bilo je to u ljeto 1957. godine, a putovali smo u Šibenik. Tada je u sastavu brzog vlaka Zagreb - Split bio poseban AB vagon za Šibenik koji se odvajao u Perkoviću. Roditelji su platili karte za prvi razred tako da smo putovali udobno, a koristio se K-15 i nije bilo preskupo.
Unska pruga je smatrana jednom od naljepših u Jugoslaviji, prije svega zbog živopisne rijeke Une. Ali je meni osobno draža Lička pruga, dijelom iz razloga intimne prirode (u vlaku sam se u dva navrata skompao s dvije cure :mrgreen: ) i dijelom zbog konfiguracije terena kojim prolazi. Njome sam prvi put putovao u julu 1965. godine, kada sam sa izviđačima išao na logorovanje na otok Prvić. Sjećam se da sam se iznenadio kada sam na peronu na čelu vlaka vidio dvije lokomotive serije 642 jer nisam znao da vuku i brze vlakove. Vlak je bio noćni, ali sam visio na prozoru od Oštarija sve do Vrhovina. Tada mi se u pamet usjekla vožnja od Plaškog do Rudopolja gdje je vlak milio puževom brzinom zbog uspona od 18 promila. Sjećam se da me fascinirao pogled na osvijetljeni Plaški od kojeg nikako da se odlijepimo. Tek kasnije sam saznao više o konfiguraciji pružne trase.
Želja da vidim bar dio Ličke pruge po dnevnoj svjetlosti ostvarila mi se 1970. godine i to u dva navrata. Prilikom putovanja noćnim vlakom u Šibenik probudio sam se u Gračacu, još je bio mrak i tek je svanjivalo ali sam se zalijepio za prozor i visio na njemu sve do Knina. Nažalost, gledao sam na krivu stranu (lijevo u smjeru vožnje) jer nisam znao da je pogled na drugu stranu puno atraktivniji. Ali se i to kasnije nadoknadilo. Stjecajem okolnosti morao sam nekoliko dana kasnije ponovo putovati u Zagreb, a za povratak sam izabrao poslovni vlak Solaris Express koji je kretao iz Zagreba ujutro. Taj vlak je vozio na relaciji Zagreb - Šibenik - Zagreb bez usputnih zaustavljanja, a na njemu je bila dizelmotorna garnitura serije JŽ 611 (Gredeljev ''aluminijac''). Tada sam prvi put vidio cijelu Ličku prugu po danu.
Kasnije sam se više puta vozio Ličkom prugom, noću i danju. Ispratio sam onemoćale 642, dočekao novije 664 i isprobao zavoje od Plaškog do Vrhovina u nagibnom vlaku pri brzinama i do 90 km/h. Želja da prugu ili bar dijelove obiđem i ''sa kopna'' tj. automobilom ostvarila mi se 8 juna 2012. godine kada sam s prijateljem Nenadom obišao trasu Gračac - Knin od Malovana do Stare Straže. Iz tog putovanja donosim nekoliko Nenadovih slika.

Od nekadašnje ukrsnice Pribudić, mjesta gdje su se 1925. godine sastali graditelji pruge iz Like i Dalmacije, umjesto nekog spomen-obilježja ostale su samo ruševine:

Slika

Na vijaduktu Bender ili Čupković:

Slika

Plavno:

Slika

Slika

Nekadašnja stanica Stara Straža:

Slika
Serija 05 je zakon

Pošalji Odgovor

Povratak na “Priče o ljudima i železnici”

Ko je na vezi

Korisnika pregleda ovaj forum: Nema registrovanih korisnika i 1 gost