Moje priče sa željeznice
Poslato: 30 Jun 2018, 10:33
Sa željeznicom nemam niti sam imao ikakve profesionalne povezanosti, ali sam uz nju vezan od malih nogu. Na prugu i vlakove sam se ''navukao'' još kao klinac u Ivanić Gradu i od njih se ne mičem ni danas. Otvorio sam ovu temu da s vama podijelim neke svoje doživljaje vezane uz željeznicu. Za početak idu dvije priče, a biti će ih još.
Švercanje na sabirno-manipulativnom vlaku iz Ivanić Grada do Zagreba
U jesen 1973. dobio sam poziv za vojsku - VP 9650/52 Prizren. Pokojna mati rekla mi je da ću saznati zašto se one planine tamo zovu Prokletije.
Kako je kod nas bio red i običaj uputio sam se jednog lijepog dana u septembru u Ivanić Grad, rodno mjesto moje mame, da se oprostim od brojne rodbine, prijatelja, bivših susjeda dede i bake... Sa sobom sam poveo prijatelja (kasnije vjenčanog kuma) koji se zove Dubravko ili skraćeno Dudo.
Krenuli smo rano ujutro iz Zagreba, naravno vlakom. Obišli smo mnogo kuća - i mnogo birtija, koje su se nevoljom zatekle usput i remetile nam planove da se vratimo u Zagreb u pristojno vrijeme i u pristojnom stanju.
Popili smo toga lijepog i toplog septembarskog dana, što u kućama što usput, količinu C2H5OH koja mi danas izgleda nepojmljivom. Bili smo mladići u punoj snazi, puno smo dobroga pojeli tijekom dana (gdje god dođeš, hoćeš-nećeš, moraš nešto prigristi da ne uvrijediš domaćina), a bili smo i vrlo dobro raspoloženi. Sve to nas je spasilo da ne završimo neslavno u nekoj grabi.
Već se spuštao suton kada sam odlučio potražiti još i starog prijatelja i nekadašnjeg susjeda ''po gruntu'' Zlatka. Znao sam da je strastveni kuglaš pa smo ga vrebali na kuglani u Sportskom centru. Dok smo ga čekali, a dočekali ga nismo, zapili smo zadnje novce osim nekoliko dinara sitniša.
Dudo je mislio da ja još imam novaca, a ja sam mislio da ih ima on. U međuvremenu je otišao zadnji vlak i zadnji autobus za Zagreb. I što sad?
Predložio sam da odemo kod Zlatka doma i skrušeno zamolimo prenoćište, a dalje ćemo vidjeti. To nam je ostalo kao zadnja opcija. Putem je trebalo prijeći prugu na cesti Ivanić - Kloštar. Došli smo do pruge i vidjeli da je rampa spuštena, ali smo se provukli kroz pješački prolaz.
Usput sam bacio pogled na stanicu i vidio na trećem ili četvrtom kolosijeku teretni vlak s parnom lokomotivom 33, okrenut u smjeru Zagreba. Odmah sam ga prepoznao kao sabirno-manipulativni jer su u to doba na elektrificiranoj pruzi samo takvi vlakovi imali parnjače. Vlak je izgledao spreman za polazak, ali je ulazna skretnica bila u položaju ''ravno'' što je značilo da se čeka križanje. Ideja mi je sinula u trenutku: - Dudo, našao sam prijevoz do Zagreba!
Došuljali smo se do stražnjeg dijela kompozicije i popeli se na vagon-cisternu koji je imao kućicu za kočničara. Zatvorili smo se unutra dok vlak nije krenuo. Nakon toga je uslijedila nezaboravna vožnja u lijepoj i toploj septembarskoj noći uz iskrenje i huktanje lokomotive daleko na čelu vlaka.
Vlak je usput imao ''bavljenje'', tj. manevar, u Dugom Selu i Sesvetama. U Dugom Selu navalila nam je potreba za eliminacijom suvišne tekućine iz organizma i sišli smo ispišati preostale gemište. Nismo htjeli obeščastiti i zagaditi gostoljubivi vagon-cisternu koji nam je pružio utočište i spas u očajničkom nastojanju da se dokopamo Zagreba. Željezničari su nas primijetili i počela je potraga uz pomoć baterijskih lampi i dovikivanjem ''netko je na vlaku''. A mi smo se stisnuli među neke čičke i čekali. Nisu nas pronašli, uskočili smo u naš vagon kada je vlak već polako kretao, a u Sesvetama smo već bili dovoljno pametni (i dovoljno trijezni) da odmah zbrišemo u najbliže grmlje i čekamo polazak.
Nakon dva i pol sata putovanja stigli smo u ranžirnu stanicu Zagreb-Borongaj. Za divno čudo, iako je oko nas sve vrvilo od željezničara, nitko nije pitao tko smo i što tu radimo. Dudo je uzeo preostali sitniš za noćni tramvaj jer se ujutro morao ukazati na poslu, a ja sam kao polu-propali student i kandidat za SMB sudbinu otpješačio iz Borongaja na Trešnjevku, sve u svemu nekih 8-9 km, a kući sam stigao kad je već svanjivalo.
Ali bi isto ponovio i danas!
U lokomotivi JŽ 11...
... bio sam dvaput, od čega jednom u vožnji.
PRVI PUT bio sam početkom šezdesetih godina, vjerojatno 1961. ili 1962. Bilo je to VI. peronu Glavnog kolodvora u Zagrebu.
Pratio sam baku koja je putovala kući u Ivanić Grad, a putnički Zagreb - Novska polazio je u to doba sa VI. perona. Pomogao sam joj nositi stvari, smjestio je u vagon, pozdravio se i ''otišao kući''.
Vraga. Otišao sam do lokomotive - bila je serije 11 - i po običaju buljio u nju očekujući polazak. Takve prilike nikada nisam propuštao.
Kada sam se motao ispod upravljačke kabine odozgora me primijetio ložač i pitao (dijalog ponavljam otprilike):
- Dečko, kaj ti gledaš?
- Gledam lokomotivu.
- A kaj to tebe zanima?
- Da.
- A jel bi htel doći gore i pogledati?
Nije mi trebalo ponavljati poziv. Bio sam iznimno uzbuđen, ta činilo mi se tog trenutka da ulazim u Sveti Hram! Uz pomoć ložača popeo sam se preko stepenica i upao u kabinu. Majstor je također bio vrlo ljubazan, pokazao mi je sve što me zanimalo i odgovarao je na sva moja pitanja, a bilo ih je sijaset. Pokazali su mi sve instrumente (brzinomjer, tlakomjer, pokazivač razine vode u kotlu...), ručice i poluge, objasnili što čemu služi.
Sjećam se da su me posebno iznenadila tapecirana sjedala s obje strane kabine. U mojoj ranijoj predodžbi strojovođa i ložač morali su cijelo vrijeme stajati. Iznenadilo me i da prozori na kabini prema naprijed imaju brisače, a naročito me fascinirao prizor kada je ložač otvarao ložište, ubacivao ugljen i i žaračem raspirivao vatru.
Pitao sam majstora kako se postaje strojovođa. Ovo zanimanje bilo je moj dječački san. Koji se raspršio čim je majstor rekao: - Najprije moraš završiti bravarski zanat, a zatim ideš u školu za strojovođe u Rijeku.
Bravarski zanat, hmm... Pa ja i danas imam filozofsko-antropoloških poteškoća sa zabijanjem običnog čavla.
DRUGI PUT nisam tek ušao u kabinu nego sam se provozao od stanice Podsused-Tvornica do Zagreba. I znam točno kada je to bilo - krajem maja ili u junu 1963.
Sredinom maja putovao sam po prvi put s izviđačima u Kumrovec. Na jednoj usputnoj stanici (Zaprešić) vidio sam veliki broj kasiranih parnih lokomotiva koje su očito išle ''pod nož'' tj. u švasanje ili komadanje. Neke su već bile bez tendera, neke bez nekih dijelova... Te lokomotive bile su mi nepoznate, nikada prije nisam ih viđao na prugama i nisam znao gdje su vozile, a danas pretpostavljam da može biti riječ jedino o serijama 27 i 31. Nikada prije nisam vidio ništa slično i prizor mi je djelovao potresno, čak i pomalo zastrašujuće.
O viđenom groblju lokomotiva pričao sam svojim prijateljima iz škole. I oni su bili na svoj način freakovi za sve i svašta, pa su me nagovorili da ih odvedem tamo. Za nevolju, tada nisam poznavao zapadni dio zagrebačkog željezničkog čvora i vjerovao sam da je ''groblje'' negdje između Vrapča i Podsuseda. I tako sam jedne nedjelje ujutro krenuo s prijateljima Branimirom i Zoranom uzduž uskotračne pruge Samoborčeka prema zapadu.
Pješačili smo uz prugu sve do Podsuseda, a ''groblja'' nigdje. Bližilo se vrijeme ručka, naši su nas čekali kod kuće, a mi zapeli desetak kilometara od kuće. Ni jedan od nas nije imao ni novčića za javni prijevoz pa smo se uputili istim putem natrag, već umorni, gladni i u strahu što će nam reći roditelji.
Na prolazu uz stanicu Podsused-Tvornica vidjeli smo lokomotivu 11 okrenutu u smjeru Zagreba. Ne sjećam se više kome od nas je sinula ideja, ali smo se uputili do lokomotive i pitali strojovođu ide li možda u Zagreb. Nakon potvrdnog odgovora zamolili smo ga da nas poveze. Bilo je povuci-potegni, jer netko od njih dvojice (ne sjećam se je li to bio majstor ili ložač) kategorički odbijao da vozi neke šašave klince, ali su se na kraju umilostivili i pustili nas unutra.
Ubrzo nakon našeg ulaska 11-ica je krenula kao strojni vlak prema Glavnom kolodvoru. Nažalost, od tog putovanja nismo vidjeli praktično ništa jer su nas smjestili na spoj između lokomotive i tendera i navukli neke zavjese da se ne vide ''slijepi putnici''. Lokomotiva je stala na ulaznom signalu pred Glavnim kolodvorom, a mi smo sišli i preko nasipa spustili se na Savsku cestu, pa kući svaki svojim putem.
Moji prijatelji (jedan je nažalost pokojni) nikada nisu vidjeli ''groblje lokomotiva'', a ja sam na svojim brojnim putovanjima ispratio sve parnjače koje su u Zaprešiću okončale svoj životni vijek.
Švercanje na sabirno-manipulativnom vlaku iz Ivanić Grada do Zagreba
U jesen 1973. dobio sam poziv za vojsku - VP 9650/52 Prizren. Pokojna mati rekla mi je da ću saznati zašto se one planine tamo zovu Prokletije.
Kako je kod nas bio red i običaj uputio sam se jednog lijepog dana u septembru u Ivanić Grad, rodno mjesto moje mame, da se oprostim od brojne rodbine, prijatelja, bivših susjeda dede i bake... Sa sobom sam poveo prijatelja (kasnije vjenčanog kuma) koji se zove Dubravko ili skraćeno Dudo.
Krenuli smo rano ujutro iz Zagreba, naravno vlakom. Obišli smo mnogo kuća - i mnogo birtija, koje su se nevoljom zatekle usput i remetile nam planove da se vratimo u Zagreb u pristojno vrijeme i u pristojnom stanju.
Popili smo toga lijepog i toplog septembarskog dana, što u kućama što usput, količinu C2H5OH koja mi danas izgleda nepojmljivom. Bili smo mladići u punoj snazi, puno smo dobroga pojeli tijekom dana (gdje god dođeš, hoćeš-nećeš, moraš nešto prigristi da ne uvrijediš domaćina), a bili smo i vrlo dobro raspoloženi. Sve to nas je spasilo da ne završimo neslavno u nekoj grabi.
Već se spuštao suton kada sam odlučio potražiti još i starog prijatelja i nekadašnjeg susjeda ''po gruntu'' Zlatka. Znao sam da je strastveni kuglaš pa smo ga vrebali na kuglani u Sportskom centru. Dok smo ga čekali, a dočekali ga nismo, zapili smo zadnje novce osim nekoliko dinara sitniša.
Dudo je mislio da ja još imam novaca, a ja sam mislio da ih ima on. U međuvremenu je otišao zadnji vlak i zadnji autobus za Zagreb. I što sad?
Predložio sam da odemo kod Zlatka doma i skrušeno zamolimo prenoćište, a dalje ćemo vidjeti. To nam je ostalo kao zadnja opcija. Putem je trebalo prijeći prugu na cesti Ivanić - Kloštar. Došli smo do pruge i vidjeli da je rampa spuštena, ali smo se provukli kroz pješački prolaz.
Usput sam bacio pogled na stanicu i vidio na trećem ili četvrtom kolosijeku teretni vlak s parnom lokomotivom 33, okrenut u smjeru Zagreba. Odmah sam ga prepoznao kao sabirno-manipulativni jer su u to doba na elektrificiranoj pruzi samo takvi vlakovi imali parnjače. Vlak je izgledao spreman za polazak, ali je ulazna skretnica bila u položaju ''ravno'' što je značilo da se čeka križanje. Ideja mi je sinula u trenutku: - Dudo, našao sam prijevoz do Zagreba!
Došuljali smo se do stražnjeg dijela kompozicije i popeli se na vagon-cisternu koji je imao kućicu za kočničara. Zatvorili smo se unutra dok vlak nije krenuo. Nakon toga je uslijedila nezaboravna vožnja u lijepoj i toploj septembarskoj noći uz iskrenje i huktanje lokomotive daleko na čelu vlaka.
Vlak je usput imao ''bavljenje'', tj. manevar, u Dugom Selu i Sesvetama. U Dugom Selu navalila nam je potreba za eliminacijom suvišne tekućine iz organizma i sišli smo ispišati preostale gemište. Nismo htjeli obeščastiti i zagaditi gostoljubivi vagon-cisternu koji nam je pružio utočište i spas u očajničkom nastojanju da se dokopamo Zagreba. Željezničari su nas primijetili i počela je potraga uz pomoć baterijskih lampi i dovikivanjem ''netko je na vlaku''. A mi smo se stisnuli među neke čičke i čekali. Nisu nas pronašli, uskočili smo u naš vagon kada je vlak već polako kretao, a u Sesvetama smo već bili dovoljno pametni (i dovoljno trijezni) da odmah zbrišemo u najbliže grmlje i čekamo polazak.
Nakon dva i pol sata putovanja stigli smo u ranžirnu stanicu Zagreb-Borongaj. Za divno čudo, iako je oko nas sve vrvilo od željezničara, nitko nije pitao tko smo i što tu radimo. Dudo je uzeo preostali sitniš za noćni tramvaj jer se ujutro morao ukazati na poslu, a ja sam kao polu-propali student i kandidat za SMB sudbinu otpješačio iz Borongaja na Trešnjevku, sve u svemu nekih 8-9 km, a kući sam stigao kad je već svanjivalo.
Ali bi isto ponovio i danas!
U lokomotivi JŽ 11...
... bio sam dvaput, od čega jednom u vožnji.
PRVI PUT bio sam početkom šezdesetih godina, vjerojatno 1961. ili 1962. Bilo je to VI. peronu Glavnog kolodvora u Zagrebu.
Pratio sam baku koja je putovala kući u Ivanić Grad, a putnički Zagreb - Novska polazio je u to doba sa VI. perona. Pomogao sam joj nositi stvari, smjestio je u vagon, pozdravio se i ''otišao kući''.
Vraga. Otišao sam do lokomotive - bila je serije 11 - i po običaju buljio u nju očekujući polazak. Takve prilike nikada nisam propuštao.
Kada sam se motao ispod upravljačke kabine odozgora me primijetio ložač i pitao (dijalog ponavljam otprilike):
- Dečko, kaj ti gledaš?
- Gledam lokomotivu.
- A kaj to tebe zanima?
- Da.
- A jel bi htel doći gore i pogledati?
Nije mi trebalo ponavljati poziv. Bio sam iznimno uzbuđen, ta činilo mi se tog trenutka da ulazim u Sveti Hram! Uz pomoć ložača popeo sam se preko stepenica i upao u kabinu. Majstor je također bio vrlo ljubazan, pokazao mi je sve što me zanimalo i odgovarao je na sva moja pitanja, a bilo ih je sijaset. Pokazali su mi sve instrumente (brzinomjer, tlakomjer, pokazivač razine vode u kotlu...), ručice i poluge, objasnili što čemu služi.
Sjećam se da su me posebno iznenadila tapecirana sjedala s obje strane kabine. U mojoj ranijoj predodžbi strojovođa i ložač morali su cijelo vrijeme stajati. Iznenadilo me i da prozori na kabini prema naprijed imaju brisače, a naročito me fascinirao prizor kada je ložač otvarao ložište, ubacivao ugljen i i žaračem raspirivao vatru.
Pitao sam majstora kako se postaje strojovođa. Ovo zanimanje bilo je moj dječački san. Koji se raspršio čim je majstor rekao: - Najprije moraš završiti bravarski zanat, a zatim ideš u školu za strojovođe u Rijeku.
Bravarski zanat, hmm... Pa ja i danas imam filozofsko-antropoloških poteškoća sa zabijanjem običnog čavla.
DRUGI PUT nisam tek ušao u kabinu nego sam se provozao od stanice Podsused-Tvornica do Zagreba. I znam točno kada je to bilo - krajem maja ili u junu 1963.
Sredinom maja putovao sam po prvi put s izviđačima u Kumrovec. Na jednoj usputnoj stanici (Zaprešić) vidio sam veliki broj kasiranih parnih lokomotiva koje su očito išle ''pod nož'' tj. u švasanje ili komadanje. Neke su već bile bez tendera, neke bez nekih dijelova... Te lokomotive bile su mi nepoznate, nikada prije nisam ih viđao na prugama i nisam znao gdje su vozile, a danas pretpostavljam da može biti riječ jedino o serijama 27 i 31. Nikada prije nisam vidio ništa slično i prizor mi je djelovao potresno, čak i pomalo zastrašujuće.
O viđenom groblju lokomotiva pričao sam svojim prijateljima iz škole. I oni su bili na svoj način freakovi za sve i svašta, pa su me nagovorili da ih odvedem tamo. Za nevolju, tada nisam poznavao zapadni dio zagrebačkog željezničkog čvora i vjerovao sam da je ''groblje'' negdje između Vrapča i Podsuseda. I tako sam jedne nedjelje ujutro krenuo s prijateljima Branimirom i Zoranom uzduž uskotračne pruge Samoborčeka prema zapadu.
Pješačili smo uz prugu sve do Podsuseda, a ''groblja'' nigdje. Bližilo se vrijeme ručka, naši su nas čekali kod kuće, a mi zapeli desetak kilometara od kuće. Ni jedan od nas nije imao ni novčića za javni prijevoz pa smo se uputili istim putem natrag, već umorni, gladni i u strahu što će nam reći roditelji.
Na prolazu uz stanicu Podsused-Tvornica vidjeli smo lokomotivu 11 okrenutu u smjeru Zagreba. Ne sjećam se više kome od nas je sinula ideja, ali smo se uputili do lokomotive i pitali strojovođu ide li možda u Zagreb. Nakon potvrdnog odgovora zamolili smo ga da nas poveze. Bilo je povuci-potegni, jer netko od njih dvojice (ne sjećam se je li to bio majstor ili ložač) kategorički odbijao da vozi neke šašave klince, ali su se na kraju umilostivili i pustili nas unutra.
Ubrzo nakon našeg ulaska 11-ica je krenula kao strojni vlak prema Glavnom kolodvoru. Nažalost, od tog putovanja nismo vidjeli praktično ništa jer su nas smjestili na spoj između lokomotive i tendera i navukli neke zavjese da se ne vide ''slijepi putnici''. Lokomotiva je stala na ulaznom signalu pred Glavnim kolodvorom, a mi smo sišli i preko nasipa spustili se na Savsku cestu, pa kući svaki svojim putem.
Moji prijatelji (jedan je nažalost pokojni) nikada nisu vidjeli ''groblje lokomotiva'', a ja sam na svojim brojnim putovanjima ispratio sve parnjače koje su u Zaprešiću okončale svoj životni vijek.