Priča o volovima

Zanimljive priče sa motivima uskog koloseka

Urednik: mitra

Pošalji Odgovor
mitra
Desetar pruge
Poruke: 20
Pridružen: 30 Mar 2012, 12:41
Kontakt:

Priča o volovima

Poruka od mitra »

Kad su u drugoj polovini 19. veka popisivali stanovništvo ovog naseg kraja, to je izgledalo ovako: - kuća sa zgradama i placem
- voće – dva pluga
- 12 njiva – 20 plugova
- 5 livada – 9 kosa
- 1 vinograd – 1 motika
Na osnovu ovih podataka znamo da je porodica bila solidnog materijalnog stanja.
Ali tu vidimo i nešto vrlo zanimljivo. Površina njiva, livada i vinograda ne meri se u arima i hektarima, već na drugi način.Šta to znači – 20 plugova, 9 kosa, 1 motika? Pa to da porodica ima obradive zemlje, livada i vinograda toliko koliko za dan može da poore 20 plugova, da pokosi 9 kosa ( kosača ) i da okopa jedna motika, odnosno, jedan solidan kopač. Kad su plugovi u pitanju, tu se podrazumeva srpski vo, onaj bez kojeg srpsko domaćinstvo kao da nije ni postojalo. Ako je srpski seljak hteo da ga smatraju domaćinom, morao je imati bar jedan par lepo uhranjenih i negovanih volova. Oni veliki bogataši kojih je, svakako, bilo malo, imali su i po više pari volova tako izdržavanih da bi mogli služiti na ponos i diku. Prema tome, vo je za Srbe bio svetinja od davnina.
Ovako je bilo u mirno doba. Seljaci su negovali svoju stoku, volove naročito.Ako je tu sve u redu, onda gladi nije moglo biti. Međutim u ratno doba sve je bilo drugačije. O tome su romani napisani, čak se predlagalo da bude podignut spomenik SRPSKOM VOLU. „Zaduženja“ tih srpskih volova u ratu bila su različita: vukli su topove, municiju, ranjenike, provijant, a kada bi snemoćali, završavali su u kazanu, jer je vojska morala i da jede. Kako je vojska dolazila do tih volova? Uglavnom rekvizicijom, uz priznanice koje su bile teško naplative. Ovaj naš kraj je poznat i po Kolubarskoj bici, a to je značilo da su Švabe nadirale i iz pravca Uba, preko Ruklade, pa kroz Selo Lajkovac,prema Kolubari. Jedan deda Jovica iz Sela Lajkovca je imao svoju priču koju sam kao dete često slušala.U vreme te velike bitke nije bio stasao za vojsku i rat, pa je sa ženskim delom porodice ostao kod kuće, dok su iz sela i iz Dubrave svi punoletni muškarci bili odvedeni.Zaduženje mu je bilo da čuva kućnu čeljad i dva para volova koja su imali. Vojska je ,ipak, odvela jedan par. Drugi je trebalo sačuvati po svaku cenu. Kad bi se čulo da vojska „krklja“ od Uba, kretalo se u „bežaniju“ bosih nogu i u gaćama i to ne putem, već preko obala i trnja. Tu obuću, opanke od štavljene kože, trebalo je sačuvati za neke svečane prilike. Neka su tabani bili puni trnja, neka su lice i ruke bili izgrebani od ostruge, neka je bilo blatnjavo i hladno,ali volovi su morali biti sačuvani. Pšenica je morala biti posejana, pa ma i o Božiću, kako se i dogodilo.

Slika

Ove i slične probleme imali su seljaci u tim ratnim vihorima širom Srbije. Ali, kada bi mir zavladao, narod se vraćao svakodnevnim poslovima. Jedan od najvažnijih uvek je obnavljanje starih i podizanje novih kuća. Oduvek je seljaku bilo teško obezbediti i novac i materijal za taj posao. U tim nekim prošlim vremenima, do široke upotrebe armature i cementa, za temelje kuća korišćen je kamen koga u ovim krajevima nije bilo, pa je iz Kadine Luke dovožen granit u kockama. Kamen je u Kadinoj Luci tovaren u železničke teretne vagone i razvožen na sve strane, pa je tako stizao i u lajkovačku železničku stanicu. Od majdana pa do železničke stanice dovožen je, najčešće, volovskom zapregom a tako su i odvozili oni kojima je bio potreban. Teretni vagoni su ostavljani na sporednom koloseku i kamen je bio pretovaran. Neko je imao svoja kola i volove, a bilo je i onih koji su kamen prevozili za novac. Kako je kamen – kamen, obično se stavljao jedan red kamena na tavan kanata, bez stranica i tako se vuklo. Još ako vočići nisu bili neke naročite snage, kao na priloženom snimku, onda se o količini tereta moralo voditi računa. Pruga uskog koloseka je i na ovaj način uticala na život ljudi našeg kraja- olakšavala nabavku materijala za podizanje kuća, nabavku ogreva i pružala mogućnost da i seljaci zarade neki dinar, jer u selu svega ima izuzev novca.
Kada se malo zagledamo u prošlost našeg naroda, shvatimo istinitost ovih reči: u rovu su Ciganin i selja, a u jarmu zekonja i belja. Kad su mobilizacije i ratovi, zna se da sirotinja ide napred na puške i bajonete, a srpski vo je u jarmu i u ratu i u miru.

Povratak na “Priče sa uskog koloseka”

Ko je na vezi

Korisnika pregleda ovaj forum: Nema registrovanih korisnika i 5 gostiju