Austougarske okupacione snage odmah po zauzimanju užičkoga kraja su želele da spoje Užice sa Sarajevom, odnosno Srbiju s Bosnom. Da bi im bilo bliše da liferuju u Austrougarsku sve što su popljačkali, oduzeli i sl. Iz Austrije su doveli carsku Ka und Ka komapaniju. Izvršena su merenja i pobodeni znaci nove trase i radovi su krenuli. Radilo se na najprostiji način: krampovi, lopate, ručna kolica... Preko Šargana se moralo tunelima, kako bi se iz Mokre Gore prešlo u kotlinu Kremana. Visinska razlika je između centra M. Gore i Kremana 180 metara, kako prugom savladti toliku visinsku razliku i proći prako Šargana? Tunel? Da je započet s mokrogorske strane, iz podnožja Šargana, on bi izašao negde kod današnjeg jezera u Vrutcima. U to vreme tunel tolike dužine nigde u svetu nije postojao. A "Šargan", koji je kažu dobio ime po konju Šarcu, Maraka Kraljevića je kao visoko sedlo između Tare i Zlatibora, sve sama stena, najviše tvrdog crnog kao noć, serpentina. Austriska trasa pruge vijugala je uz rečicu Kamišinu gotovo do pola visine Šargana, današnja trasa ide sasvim drugim pravcem.
Bilo je to 1916. godine. Problem je bio u radnoj snazi, većina sposobnih muškaraca i sa srpske i sa bosanske strane bila je regrutovana, ratovli su jedni s drugima. Dovedeni su ruski i italijanski zaroblejnici zarobljeni na Karpatima i Lombardiji za koje su podignute barake u podnožju Šargana... Terali su ih trasom uz Kamašinu pa zatim strminom ispod vrha Šargana jednom malom zaravni koja se zove Budim, da bez mašina, ručno, s krapovima razbijaju tvrdo stenje. Svi su izgledali ito u pohabanim odelima s drvenim klompama na nogama. Svakodnevno su sve više ulazili u dubinu planine. Pojavila se voda, uslovi su bili sve teži, austrougare je to ponajmanje interesovalo. Mine su odjekivale... S druge strane od Kremana radovi nisu ni započeti... Tog sasvim običnog dana čula je se snažna i podmukla gramljavina, planina se zatresla. U nekoliko trenutaka ulaz u tunel je bio zatrpan, hiljade tona onog crnog mokrogorskog srpetinskog kamena, cela smena 200, ruskih i italijanskih zarobljenika sa ausriskim nazornicima, ostala je zatrpana u dubini tunela. Niko nije pokušao da sa ulaza u tunel ukloni ogromnu masu stenja.
Austrijanci su odmah prekinuli radove, nekoliko nedelja su odvlačili materijal sa stanice u Vardištu za Sarajevo, odatle u Klenik u Sremu, za prugu do Šapca. Na toj trasi uz reku Kamišine, ostale su i danas se poznaju kamene pozide na mestima gde je moglo biti odrona koje su pravili Italijani pedantno s mnogo veštine. Poznaju se temelji nekadašnjih baraka kao da vreme stoji. Ispod Budima ostao je donekle prokopan tunel na koji se 1967 srušilo još jedno brdo stenja. Kada je bila ovde ekipa TV5 penjala se strmom stazom do na zaravan ispod tunela, pričali su da nigde nisu videli više zmijurina sve šarke... Njima meštani ime ne pominju, takav je običaj. Posumljali su da je ime Šargana zbog konja Šarca, pre će
Radovi na pruzi prema Vardištu.Fotografija iz albuma Vove Prohrova
- 105.jpg (157.33 KiB) Pregledano 2484 puta
biti zbog šarki koje su viđali ispod svakog kamena. Tu su videli i ruiniran neugledan spomenik na mestu ispred nekadašnjeg ulaza u tunel. Danas se u Mokroj Gori teško ko može naći ko zna za ovu tragediju zarobljenika a spomenik je gomila kamenja i betona.
Istorijskom igrom ovde na izgradnji pruge uzanog koloseka između Kremana i Šargana ponovo su radili Rusi, emigranti, tokom 1922-24. godine. U Markovom polju u Mokroj gori izginulim Rusima na gradnji pruge je nad grobom ostavljen spomenik sa zapisom, nekima samo krst od kamena, većini ništa. Tu je i veliki spomenik usred groblja pod Mećavnikom, betonski krst sa šest krakova... Pruga je završena, a čuvena šarganska osmica, ušla kao i većina toga u "Krmansko proročanstvo", skidana i vrćena danas turistička atrakcija užičkoga kraja sa Kusturicinim Mećavnikom.
Izvor - Užice koga vise nema