Pruga Beograd - Novi Sad - Subotica
Poslato: 27 Jul 2012, 12:14
.
GRAĐENJE PRUGA U VOJVODINI
U vreme građenja prvih pruga, u drugoj polovini XIX veka, teritorija Vojvodine je u celosti bila pod Austrougarskom. Sve odluke o izgradnji ondašnjih pruga donosene su u Beču i Budimpešti. Austrougarska je sprovodila strategiju građenja pruga sa osnovnim ciljem povezivanja Beča i Budimpešte sa pojedinim region ima i centrima za plasiranje kapitala, za eksploataciju šumskih, rudnih, poljoprivrednih i drugih bogatstava i za dalju asimilaciju negermanskog i nemadarskog stanovništva. Istovremeno je Nemačka sve agresivnijom ekspanzionističkom politikom i naraslim kapitalom ulagala napore da dopre do jugoistočne Evrope i Bliskog Istoka. Pod tim političkim tenzijama održan je 1878. godine Berlinski kongres, a osnovu tamo donešenih odluka pocela je intenzivna izgradnja novih pruga od Beča i Budimpešte prema jugu i jugoistoku.
Železnička stanica u Budimpešti
Prvo je izgradena pruga do Subotice do Novog Sada , a zatim izvršeno povezivanje sa Beogradom a odatle do Niša. Odatle jednim krakom, preko Sofije, ostvarena je veza sa Carigradom a drugim krakom, preko Skoplja , sa Solunom. Jasno je da je razvoj zeleznice u Vojvodini bio zavistan i tesno vezan sa razvojem zeleznica u Austrougarskoj, a kasnije i u Ugarskoj.
Prva zeleznička pruga (normalnog koloseka) u Vojvodini, odnosno onda u južnoj Ugarskoj, bila je u jugoistočnom Banatu od naselja Lisava i Oravica ( sadašnja Rumunija) preko Jasenova i Vračev Gaj (sadašnja Srbija) do Bazijasa (sadašnja Rumunija) pristaništa na Dunavu. Ova pruga je bila dugačka 63 kilometra i za teretni saobraćaj je otvorena 20. avgusta 1854. godine a za putnički 1. novembra 1856. godine. Velikom poduhvatu, gradnji ove pruge na obroncima Karpata pristupilo se zbog izrazitih potreba veleposednika za izvlačenjem vrlo kvalitetnog uglja i rude. Zatim je pruga jos 27 kilometara zašla u planinu do rudnika u mestu Anina. Ugalj je postao značajan za zagrevanje u gradovima ali i za pokretanje lokomobila, lokomotiva i parobroda. U to vreme gradnju pruga su finansirali država na glavnim pravcima i privatnici, na osnovu zakona o koncesijama , uglavnom, na sporednim pravcima. Sporedne pruge su bile na teritoriji pojedinih lokalnih zajednica ili velikih privatnih poseda. Državne pruge je gradilo Carsko Kraljevsko privilegovano Austrijsko društvo Državnih železnica.
Druga pruga je izgrađena između Segedina, Banatskog Aranđelova, Kikinde i Temišvara i svečano puštena u javni saobraćaj 15. novembra 1857. godine. Treća pruga u Vojvodini je izgrađena od Temišvara preko Vršca do Jasenova i otvorena je za javni saobraca j 20. jula 1858. godine. Cetvrta pruga je izgrađena izmedu Segedina u sadašnjoj Mađarskoj do Sombora preko Subotice i otvorena za javni saobraćaj 11. septembra 1869. godine. Peta pruga je izgrađena , kao nastavak predhodne, između Sombora i Bogojeva a puštena je u javni saobraćaj 20. decembra 1870. godine. Šesta pruga je povezala Suboticu i Novi Sad i svečano je predata saobraćaju 5. marta 1883. godine. Sedma i osma pruga Novi Sad-Inđija-Zemun i Inđija-Ruma-Sremska Mitrovica su predate javnom saobracaju istog dana, 10. decembra 1883. godine.
Izgradnju pruga je finansirao državni i privatni kapital a fizičku radnu snagu je kao radnu obavezu davalo loka lno stanovništvo. Tek kasnije je lokalno stanovništvo osetilo korist od uvođenja železnice i shvatilo njene prave vrednosti i značaj.
Krajem XIX veka u Vojvodini je mreža pruga bila najgušća i Evropi, a Evrope u svetu . Vojvodina je imala 3 puta gušću mrežu pruga (km/na 10.000 stanovnika) od Engleske gde je železnica rođena . Sva ovdašnja mesta na trasi pruge su povezana prvo međusobno, a zatim sa svim mestima na prugama Evrope i Azije. Kulturni i privredni razvoj stizao je prugom.
Red vožnje na pruzi Beograd - Subotica iz 1991. godine.
.
GRAĐENJE PRUGA U VOJVODINI
U vreme građenja prvih pruga, u drugoj polovini XIX veka, teritorija Vojvodine je u celosti bila pod Austrougarskom. Sve odluke o izgradnji ondašnjih pruga donosene su u Beču i Budimpešti. Austrougarska je sprovodila strategiju građenja pruga sa osnovnim ciljem povezivanja Beča i Budimpešte sa pojedinim region ima i centrima za plasiranje kapitala, za eksploataciju šumskih, rudnih, poljoprivrednih i drugih bogatstava i za dalju asimilaciju negermanskog i nemadarskog stanovništva. Istovremeno je Nemačka sve agresivnijom ekspanzionističkom politikom i naraslim kapitalom ulagala napore da dopre do jugoistočne Evrope i Bliskog Istoka. Pod tim političkim tenzijama održan je 1878. godine Berlinski kongres, a osnovu tamo donešenih odluka pocela je intenzivna izgradnja novih pruga od Beča i Budimpešte prema jugu i jugoistoku.
Železnička stanica u Budimpešti
Prvo je izgradena pruga do Subotice do Novog Sada , a zatim izvršeno povezivanje sa Beogradom a odatle do Niša. Odatle jednim krakom, preko Sofije, ostvarena je veza sa Carigradom a drugim krakom, preko Skoplja , sa Solunom. Jasno je da je razvoj zeleznice u Vojvodini bio zavistan i tesno vezan sa razvojem zeleznica u Austrougarskoj, a kasnije i u Ugarskoj.
Prva zeleznička pruga (normalnog koloseka) u Vojvodini, odnosno onda u južnoj Ugarskoj, bila je u jugoistočnom Banatu od naselja Lisava i Oravica ( sadašnja Rumunija) preko Jasenova i Vračev Gaj (sadašnja Srbija) do Bazijasa (sadašnja Rumunija) pristaništa na Dunavu. Ova pruga je bila dugačka 63 kilometra i za teretni saobraćaj je otvorena 20. avgusta 1854. godine a za putnički 1. novembra 1856. godine. Velikom poduhvatu, gradnji ove pruge na obroncima Karpata pristupilo se zbog izrazitih potreba veleposednika za izvlačenjem vrlo kvalitetnog uglja i rude. Zatim je pruga jos 27 kilometara zašla u planinu do rudnika u mestu Anina. Ugalj je postao značajan za zagrevanje u gradovima ali i za pokretanje lokomobila, lokomotiva i parobroda. U to vreme gradnju pruga su finansirali država na glavnim pravcima i privatnici, na osnovu zakona o koncesijama , uglavnom, na sporednim pravcima. Sporedne pruge su bile na teritoriji pojedinih lokalnih zajednica ili velikih privatnih poseda. Državne pruge je gradilo Carsko Kraljevsko privilegovano Austrijsko društvo Državnih železnica.
Druga pruga je izgrađena između Segedina, Banatskog Aranđelova, Kikinde i Temišvara i svečano puštena u javni saobraćaj 15. novembra 1857. godine. Treća pruga u Vojvodini je izgrađena od Temišvara preko Vršca do Jasenova i otvorena je za javni saobraca j 20. jula 1858. godine. Cetvrta pruga je izgrađena izmedu Segedina u sadašnjoj Mađarskoj do Sombora preko Subotice i otvorena za javni saobraćaj 11. septembra 1869. godine. Peta pruga je izgrađena , kao nastavak predhodne, između Sombora i Bogojeva a puštena je u javni saobraćaj 20. decembra 1870. godine. Šesta pruga je povezala Suboticu i Novi Sad i svečano je predata saobraćaju 5. marta 1883. godine. Sedma i osma pruga Novi Sad-Inđija-Zemun i Inđija-Ruma-Sremska Mitrovica su predate javnom saobracaju istog dana, 10. decembra 1883. godine.
Izgradnju pruga je finansirao državni i privatni kapital a fizičku radnu snagu je kao radnu obavezu davalo loka lno stanovništvo. Tek kasnije je lokalno stanovništvo osetilo korist od uvođenja železnice i shvatilo njene prave vrednosti i značaj.
Krajem XIX veka u Vojvodini je mreža pruga bila najgušća i Evropi, a Evrope u svetu . Vojvodina je imala 3 puta gušću mrežu pruga (km/na 10.000 stanovnika) od Engleske gde je železnica rođena . Sva ovdašnja mesta na trasi pruge su povezana prvo međusobno, a zatim sa svim mestima na prugama Evrope i Azije. Kulturni i privredni razvoj stizao je prugom.
Red vožnje na pruzi Beograd - Subotica iz 1991. godine.
.