ZLATNE GODINE MALE VAROŠICE

Zanimljive priče sa motivima uskog koloseka

Urednik: mitra

Pošalji Odgovor
jovanla
Ložač
Poruke: 97
Pridružen: 30 Mar 2012, 11:28
Kontakt:

ZLATNE GODINE MALE VAROŠICE

Poruka od jovanla »

.


ZLATNE GODINE MALE VAROŠICE


Državnim udarom kralja Aleksandra 6. januara 1929. godine ukinut je u Kraljevini SHS ustav, raspuštena Narodna skupština, a sva vlast u državi prešla je u ruke monarha. Zabranjen je rad i svim političkim strankama. Novom teritorijalnom organizacijom Lajkovac je pripao Drinskoj Banovini sa sedištem u Sarajevu. Lajkovački železnički čvor pripao je sarajevskoj železničkoj direkciji.
Valjevski okrug se tada sastojao iz sledećih srezova: Valjevskog, Kolubarskog, Podgorskog, Posavskog i Tamnavskog. U Tamnavskom srezu su bile sledeće opštine : Bajevačka, Boračka, Vreljanska, Dokmirska, Jabučka, Lajkovačka, Murgaška Nepričavska, Novačka, Novobanjska, Paljuvska, Pambukovačka, Radljevska, Sovljačka, Starobanjska, Takovska, Tvrdojevačka, Trlićska, Tularska i Ubska. Lajkovačku opštinu su činili selo Lajkovac, varošica Lajkovac i Rubribreza.

17.avgusta 1930. godine osnovano je u Lajkovcu Sokolsko društvo čiji je prvi starešina bio doktor Milosav Banković.
27. aprila 1936. godine rešenjem Kraljevske banske uprave Drinske banovine obrazovana je u varošici Lajkovcu zasebna Lajkovačka narodna osnovna škola sa dva odeljenja. Prvi njeni učitelji bili su Zorka Miljković i Sreten A. Smiljanić.
14 marta 1937. godine osnovana u Lajkovcu Zemljoradnička zadruga za selekciju stoke koja je obuhvatala opštine Lajkovačku, Nepričavsku i Jabučku.
8 novembra 1937. godine osvećenjem temelja počela, na imanju Ivanovića i Milovanovića, gradnja crkve u Lajkovcu. Ozidana je i pokrivena 1938. godine i odmah je u njoj započeto obavljanje službe. Prvi paroh Lajkovačke crkve bio je Boško Milovanović.
Te 1937. godine otvorena je u Lajkovcu samostalna apoteka koju je držao Andrija Kuznecov, Rus iz Odese. Do tada je u Obrenovcu vodio sopstvenu apoteku.

Godine 1937. ložionica Lajkovac je brojala 79 kvalifikovana radnika, 15 učenika (šegrta), 2 polukvalifikovana radnika i 45 polukvalifikovana radnika. Svega 141:

Inž. Obradović S. Dragobrat, v. prist. VII gr. – ŠEF Ložionice Lajkovac
Erenfrid G. Herman, v. nadz. Maš. VII grupa
Požarnik Đ Ivan mvođa VII gr. Vidaković Marko, mvođa VII gr.
Inz. Bojović. D. Dragoslav, prist. VIII gr.
Janković S. Radoslav, mvođa IX gr. Stefanović P. Vladimir, ofic. IX gr. Gregor M. Franjo, mvođa IX gr. Stojković T. Josif, mvođa IX gr. Amidžić P. Milan, pm. mvođa X gr. Jerković M. Miloš, pm. Vođa X gr. Bosnić I. Radivoj, pm. Vođa X gr. Sečen J. Josip, pm. Vođa X gr. Pavlović R. Dragoljub, pm. Ofic. X gr.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _



Godine 1937. stanica u Lajkovcu je brojala 63 kvalifikovana radnika i 3 prosta fizička radnika. Šef stanice je bio Štajdl Đ. Mihajlo, viši kontroler, XI grupa. Njegov zamenik je bio Stevanović V. Aleksandar, saobraćajni činovnik, IX grupa.

20. jula 1938. godine prvi put je kroz Lajkovac prošao motorni voz „Spaho“. Saobraćao je na relaciji Beograd- Lajkovac-Užice - Sarajevo- Dubrovnik. Ukinut je posle petnestak godina.
Te 1938. godine Lajkovac je dobio električno osvetljenje priključenjem na novosagrađenu centralu u Vreocima. Do tada je za ovu namenu služila centrala na naftu koja je 1921. godine napravljena uz železničku zgradu. Već tada je postojala telefonska centrala. 1941. godine telefonski broj su imali: žandarmerijska stanica, ložionica, stanica, uprava opštine i upravnik pošte.

Tridesetih godina ekonomsko- socijalne i političke teškoće nadvile su se nad zemlju i svet i izazvale velika diferenciranja i konfrontaciju. Suprotno svim realnim tokovima Lajkovac je bio prividno zapljusnut valom prosperiteta. Mala varošica je značajno železničko središte Drinske banovine.

Radnici ložioničkog kruga i njegovih ispostava zarađivali su dobro za razliku od drugih društvenih struktura. Široki nacionalni sastav zaposlenih doprineo je značajno ondašnjem kulturnom i društvenom životu varošice. Redovno su se tada održavale lovačke, prosvetne i druge esnafske zabave. Sagrađen je železnički dom sa filmskom i pozorišnom salom, osnovano je sokolsko društvo, postojao je sport klub ”Železničar”, podignut je uz postojeću katoličku crkvu i pravoslavni hram, otvorena zanatska i osnovna škola u varošici…

Železnica i dalje sa svojim aktivnostima daje ton razvoju mesta. Tada se od Lajkovca do Valjeva putovalo ćirom”, 40-45 minuta ali je često putovanje trajalo i duže, jer je na putu od Lajkovca od Valjeva bilo nekoliko stanica i stajališta. U Slovcu je bila stanica, u Lozničkom džematu je Mlađevo, u Divcima ima stanica, u Popučkama je stanica Iverak i na kraju pruge Valjevo. To znači da od Lajkovca do Valjeva voz ima da staje 4-5 puta, da prima i pušta putnike koji putuju do tog mesta. Treba uzeti u obzir da ova mesta primaju putnike koji se vraćaju iz Valjeva, sa pijace, od suda, iz posete, ili idu u Valjevo nekim poslom.
Uvek se nose neke torbe, korpe, sepeti, cegeri, zembilji, sve sa obranicama, puni robe za pijac ili vašer, ili puni robe iz Valjeva i obratno, iz Beograda, Lajkovca, Obrenovca, Lazarevca, Aranđelovca i iz mnogih banja i drugih mesta.
Dok se sve ovo istovari i utovari i dok šef stanice ili saobraćajni činovnik da znak za polazak, prođe vreme i to nikako ne može da se udene u propisan red vožnje. Kad već voz stigne, sa većim ili manjim zakašnjenjem, u Lajkovac, onda se čeka na dalja zakašnjenja.
Železnička stanica je središte varošice i njen dragulj. Tu se do kasno u noć susreću putnici i meštani i stalno prolaze vozovi. S vremena na vreme izlazi, da ih isprati, iz svoje kancelarije, šef stanice Mihajlo Đ. Štajdl. Razglas stanice stalno izveštava koliko koji voz kasni, tako da se retko desi da putnik ”presedi” voz u nekoj od lajkovačkih kafana. Javlja se da voz iz Sarajeva kasni 58 minuta; voz iz Beograda 23 minuta; iz Valjeva 6 minuta, a iz Mladenovca 19 minuta, i dobar račundžija lako izračuna koliko još može da sedi uz dobru kapljicu.

Pre podne, dok vozovi odmaraju između dva odredišta, ispred sveže ofarbane ograde, svira za putnike železnički orkestar ”Jadranska straža”. Sredom, oko deset, na putu za Beograd stiže beli motorni voz gospodina Mehmeda Spaha, ministra saobraćajnog. Mehmed Spaho ulazi u železničku restoraciju i od užurbanih konobara naručuje svoju omiljenu ”pileću čorbicu”. Tu sedi i odmara se za kakav važan Beogradski sastanak.

Na početku železničke kolonije, kod ”trijangle”, su službeni stanovi nadzornika pruga i naravno, šefa ložionice. U dvorištu ”šefa Obradovića” ogroman je hladnjak od vinove loze. Pored napunjenog bazena vrzma se železničar- poslužitelj.

Tako živi Lajkovac i železničari u predvečerje velikih zbivanja.

Svojim dolaskom iz Beograda na mesto šefa ložionice 1929. godine ( do tada je šef ložionice bio Francuz Žan Jovan Murge ) inženjer Miroslav Mire Marković podstakao je razvoj železničkog čvora i varošice.
Prema izveštaju o stanju mašinskog osoblja na dan 1. januara 1929 godine, Marković je u ložionici Lajkovac zatekao kao nadzornika mašina Dragomira Jovanovića, a kao šefove Radomira Đorđevića i Deneša Nađa. Motorvođe za otvorenu prugu su bili Aleksandar Manojlović, Đura Rubin, Franou Šibile, Josif Stojković, Borivoje Erdeljanović, Vojislav Brkić, Živojin S. Ilić, Pavle Šašić, Stevan Belić, Đorđe Vasić i Ljubomir Smiljković.


Slika


Njegove napore nastavio je 1935. godine inženjer mašinstva Dragobrat Obradović koji je posle oslobođenja otišao u Beograd za inspektora parnih kotlova. Na njegovu inicijativu radnik ložionice, Ilija Jeremić- Kovač, izlaže potrebu železničara za gradnjom železničkog doma. Potom je oformljen odbor za izgradnju, a priloge za dom su davali železničari od svojih mesečnih primanja. Balagajnik odbora je bio Dušan Tomić. U toku 1937/38. godine na placu koji je bio poklon Aleksandra Drpe Radovanovića, počelo se sa izgradnjom železničkog doma koji je završen 1939. godine. Krasila ga je tada belosiva mermerna ploča sa natpisom: ”Svome kralju Aleksandru Ujedinitelju- železničari Lajkovca.”

Višestrukim sposobnostima i brojnim aktivnostima u radu doma isticao se Obradovićev šef računovodstva Radovan Petrović. Organizovao je rad streljačke sekcije i izgradnju strelišta sa ozidanim metama. U okviru železničkog doma radio je i prvi Lajkovački bioskop: kino - operator je bio Radovan Petrović, a filmovi su redovno prikazivani. Dom je imao i prostoriju sa binom gde su održavane predstave za železničare i građanstvo.

U to doba mladi Lajkovca su se organizovali u društvo za negovanje fizičkih aktivnosti - Sokolsko Društvo. Rad se odvijao u prostorijama Sokolane u sklopu koje se nalazila i moderna sala za vežbanje sa svim potrebnim rekvizitima. Članovi ”Sokola” imali su svoje nastupe u varošici, a često su gostovali po susednim i daljim mestima. Osim Sokolskog društva država je finansirala i rad “ Jadranske Straže” – društva koje je okupljalo najviše radnike sa železnice. Doprinos sportskom životu Lajkovca davao je i sport klub ”Železničar” koji se takmičio u prvenstvu Kolubarske Župe.

Ti, daleki ali nama dragi sugrađani nestali su zajedno sa starim Lajkovcem. Neki od njih zastali su u večnosti na fotografijama Jerotija Milovanovića, lokalnog ondašnjeg fotografa, i na dvanaest razglednica Žarka Praštala ( imao knjižaru) sa motivima Lajkovca iz tridesetih godina ovog veka.

Lakovčani su oduvek bili prisno vezani sa životom kafana, a pošto su se tu ukrštala četiri kraka pruga uzanog koloseka valjalo je ugostiti i brojne putnike. Kažu da je u varošici krajem tridesetih godina, u vreme njenog prosperitita bilo jedanaest kafana.

Kad voz stigne, sa manjim ili većim zakašnjenjem, u Lajkovac, onda se čeka na dalje kašnjenje. Tada se izlazi iz voza iako se putovanje nastavlja dalje. Uz samu železničku stanicu nalazila se čuvena stanična restoracija uvek puna jela i pića, u kojoj je čekajući voz za Valjevo jedne davne noć 1926 godine, u veselom društvu zoru dočekao i Mika Petrović Alas. U staničnoj restoraciji moglo se dobiti vruće jagnjeće i praseće pečenje, gulaš, paprikaš i dobra sezonska salata od svežeg do kiselog kupusa, paradajz, crni luk, krastavac i druge salate. Pre jela bio je obavezan aperitiv koji se onda prosto zvao šljivovica, rakija desetka, odnosno 25 stepeni alkohola. Retko se pila ljuta rakija od 20 gradi ili 50 stepeni. Ponekad su se pila strana pića; mogao se dobiti viski, rum, konjak i druga pića. Vina su bila svih boja i vrsta, ali se najviše tražilo crno i ružica, belo vino samo za špricere. Onda su iz Valjeva dolazile teške i debele boce sa soda- vodom koja na pritisak iz boce izlazi i pravi u vinu one čuvene venčiće. Kasnije su postojale sodadžije i u Lajkovcu.
Pored železničke restoracije postojala je preko puta železničke stanice u svojini trgovaca Aćevca iz Valjeva kafana –hotel. Aćevci su izdavali kafanu pod zakup, a uz kafanu je bilo i nekoliko soba za prenoćište i štala za smeštaj stoke i robe. Jedno vreme Aćevčev hotel- kafanu držao je Sveta Antonović.
Odmah do hotela bila je kafana Pavla Dušića Šiljagovca, za vreme korejskog rata prozvana zbog čestih tuča u njoj ”Korejom”. U to vreme kafanu je držao u zakupu najpoznatiji lajkovački kafedžija Milorad Aćimović, rodom iz Bukovice koji je, radeći u Lajkovcu, stekao priličan imetak. Njegova žena je bila iz poznate porodice Stojnić iz Valjeva.
Aćimović je imao i kafanu u današnjoj zgradi Živojinovića, u blizini pijace. Imao je i menzu u kojoj su se hranili radnici na železnici a gde se mogla popiti i dobra kapljica.U punom sjaju blistala je u to vreme i nekadanašnja ”Drina” kraj pijace, tada „Grand hotel Kolubara“.
U Guskovači je radila kafana poznatog gazde Bogosava.U kući Nebojše Lazarevića, bila je takođe kafana. U prizemlju zgrade Čedomira Trišića držao je kafanu kafedžija Karan. U njoj se, naročito u doba okupacije, naveliko kockalo.“Zlatno Burence” Ranka Bajića radilo je i pre Drugog svetskog rata a držao ga je Steva Likušić – Cincarin.Spisak Lajkovačkih kafana završavamo sa kafanom preko puta bivšeg Železničkog Doma koju je držao gazda svima poznat pod nadimkom “ Žuti Mrav”.


Slika



U vreme punog prosperiteta Lajkovca zajedno sa saobraćajnim vezama razvijala se i privreda, a i trgovina.
Starim Lajkovčanima dobro poznati Lazar Laza Šešlija ( 1915 – 1998 ) pričao je kako je ova varošica dočekivala pridošlice obiljem ponuda i jevtinoćom.
Kada je Laza stigao iz Sarajeva u Lajkovac 1938. godine svratio je u jednu od lajkovačkih kafana na ručak. Usluga je bila vrhunska a jelovnik prebogat. Gledajući prepun sto Šešlija se pitao koliko će za to “zadovoljstvo” platiti. Znajući cene u Sarajevu očekivao je da će ga ručak “ papreno “ koštati. Umesto pogolemog računa iznos koji je zatražio kelner bio je za Lazu iznenađujuće nizak. Poluošamućeni Lazar izađe na ulicu a ide mu u susret seljak koji nosi prase preko ramena.

- Pošto prase – pita ga Šešlija.
- Dvanest dinara – seljak će na to. Pa dodaje :
- A jel ‘ mnogo , gospodine ? Evo ti ga za deset !

U Sarajevu je takvo prase, pričao je kasnije Šešlija, koštalo tada ni manje, ni više, nego trideset dinara. Zbog toga Lazar ostane u Lajkovcu i vrlo brzo počne sa prvim poslovima.

Za bogatu i urednu snabdevenost varošice robom i za pristojne cene bili su zaslužni lajkovački trgovci : Mitar Simović, Milovan Stanić, Isidor Stanić, Čeda Trišić, Dušan Jelić i drugi.



.

Povratak na “Priče sa uskog koloseka”

Ko je na vezi

Korisnika pregleda ovaj forum: Nema registrovanih korisnika i 8 gostiju